SPOMINJANJE ZEJDA U KUR’ANU
Jedino lično muško ime, mimo imena od poslanika, koje je spomenuto u plemenitom Kur’anu je ime Zejd. Rekao je Allah, subhanehu ve te’ala, kako stoji u prevedenom značenju ajeta: “A kad ti reče onome kome je Allah milost darovao, a kome si i ti dobro učinio: ‘Zadrži ženu svoju i boj se Allaha!’ – u sebi si skrivao ono što će Allah objelodaniti i ljudi si se bojao, a preče je da se Allaha bojiš. I pošto je Zejd s njom živio i od nje se razveo, Mi smo je za tebe udali kako se vjernici ne bi ustručavali više da se žene sa ženama posinaka svojih kad se oni od njih razvedu – kako Allah odredi, onako treba da bude.” (Prijevod značenja El-Ahzab, 37.)
Rekao je uvaženi komentator Kur’ana Se’adi, Allah mu se smilovao: “Povod objave ovih kur’anskih ajeta je to da je Allah htio da propiše mu’minama opšti propis. Da u stvarnosti posinci nisu u propisu sinova, u svim oblicima, i da nije grijeh onima koji su ih usvojili-posinili da ožene njihove žene. A od koristi prethodnog ajeta je pohvala Zejda ibn Harise, radijallahu ‘anhu, i to na dva načina:
● Allah je spomenuo njegovo ime u Kur’anu, dok nije nikoga, mimo njega, spomenuo poimenično od Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, drugova.
● Allah je spomenuo da mu je ukazao blagodat, blagodat islama i imana. I to je svjedočanstvo njemu od Allaha da je musliman, mu’min u svojoj “unutrašnjosti” i “spoljašnosti.” (Tefsir Seadi).
PET SURA U KUR’ANU POČINJE SA ZAHVALOM
Pet kur’anskih sura počinju sa donošenjem zahvale Uzvišenom Allahu. A to su sure: El-Fatiha, El-En’am, El-Kehf, Saba i Fatir. “Tebe, Allaha, Gospodara svjetova, hvalimo!” (Prijevod značenja El-Fatiha, 1.)”Hvaljen neka je Allah koji je nebesa i Zemlju stvorio i tmine i svjetlo dao, pa opet oni koji ne vjeruju – druge sa Gospodarom svojim izjedanačuju!” (Prijevod značenja El-En’am, 1.) “Hvaljen neka je Allah koji Svome robu objavljuje Knjigu, i to ne iskrivljenu.” (Prijevod značenja El-Kehf, 1) “Neka je hvaljen Allah, čije je sve ono na nebesima i sve ono na Zemlji! Hvaljen neka bude i na onom svijetu! On je Mudar i Sveznajući.” (Prijevod značenja Saba, 1.) “Hvaljen neka je Allah, stvoritelj nebesa i Zemlje, koji meleke sa po dva, tri i četiri krila čini izaslanicima; On onome što stvara dodaje što hoće, On, uistinu, sve može.” (Prijevod značenja, Fatir 1.)
Rekao je uvaženi komentator Kur’ana Šenkiti, Allah mu se smilovao: “Elif i Lam (slova) u riječi El-Hamdu obuhvataju sve vrste vidova “zahvale”. I to je hvala sa kojom je Allah pohvalio sam Sebe, a u samoj sebi hvala sadrži naredbu Allahovim robovima da Ga hvale.” (Tefsir Edvaul-Bejan)
ALLAH JE ČUO RIJEČI ONE KOJA SE NA SVOG MUŽA JADALA
Rekao je Allah, subhanehu ve te’ala, kako stoji u prevedenom značenju ajeta: “Allah je čuo riječi one koja se s tobom o mužu svome raspravljala i Allahu se jadala – a Allah čuje razgovor vaš međusobni, jer Allah, uistinu, sve čuje i sve vidi.” (Prijevod značenja El-Mudžadele, 1.)
Uzvišeni Allah nas obaviještava u ovome plemenitom ajetu, iako je iznad sedam nebesa na Svome Aršu, da je čuo razgovor između Svoga poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i Havle kćerke Sa’lebe, radijallahu ‘anha, koja se sa njim o mužu svome raspravljala i Allahu se jadala. A Aiša, Allah bio sa njom zadovoljan, je opisala pomenuti događaj sa riječima: “Zaista svaka zahvala pripada Allahu čiji je sluh obuhvatio sve glasove. Došla je “ona koja se raspravljala” kod Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i razgovarala sa njim, jadajući se na svoga muža, a ja sam bila u neposrednoj blizini i nisam čula šta govori. Potom je objavljeno: “Allah je čuo riječi one koja se s tobom o mužu svome raspravljala…” (Ibnu Madže, hadis sahih, Sahihu Ibnu Madže, 188, Albani.)
IMA VJERNIKA KOJI ISPUNJAVAJU ZAVJET DAT ALLAHU
Rekao je Allah, subhanehu ve te’ala, kako stoji u prevedenom značenju ajeta: “Ima vjernika koji ispunjavaju zavjet dat Allahu, ima ih koji su poginuli, i ima ih koji to očekuju – nisu ništa izmjenili.” (Prijevod značenja El-Ahzab, 29.)
Rekao je Enes ibn Malik, Allah bio sa njim zadovoljan: “Moj amidža Enes ibn Nedr je bio odsutan od bitke na Bedru. Rekao je: ‘O Allahov Poslaniče! Bio sam odsutan od prvog rata u kojem si ratovao protiv mušrika. I ukoliko me Allah učini da učestvujem u ratu protiv mušrika, zaista će Allah vidjeti šta ću uraditi.’ I kada je bio dan Uhuda i nakon što su muslimani pokleknuli rekao je: ‘Gospodaru moj! Ja ti se pravdam od onoga što su uradili ovi, tj. njegovi drugovi i odričem se od onoga što su uradili ovi, tj. mušrici.’ Potom je krenuo naprijed, pa ga je sreo S’ad ibn Mu’az, radijallahu ‘anhu, a ovaj mu reče: “O Sa’de sine Muazov! Džennet! Tako mi Gospodara, zaista ja osjećam njegov miris kod Uhuda.’ Rekao je kasnije S’ad: ‘O Allahov Poslaniče! Nisam mogao uraditi ono što je on uradio.’“ Nastavlja Enes ibn Malik: “Našli smo na njemu osamdeset i nekoliko udaraca sabljom ili uboda sa kopljem ili pogodaka strijelom. I našli smo ga, a već je bio ubijen i izmasakrilali su ga mušrici, tako da ga niko nije poznao do njegova sestra i to po njegovim jagodicama. Mislimo da je ovaj ajet objavljen po pitanju njega i njemu sličnih:”Ima vjernika koji ispunjavaju zavjet dat Allahu, ima ih koji su poginuli, i ima ih koji to očekuju – nisu ništa izmjenili…” (Buhari, 2805.)
DRŽANJE ZA UGOVOR
Rekao je Uzvišeni Allah kako stoji u prevedenom značenju ajeta: “O vjernici, kada vam vjernice kao muhadžirke dođu, ispitajte ih, – a Allah dobro zna kakvo je vjerovanje njihovo -, pa ako se uvjerite da su vjernice onda ih ne vraćajte nevjernicima, one njima nisu dopuštene, niti su oni njima dopušteni, a njima podajte ono što su potrošili.” (Prijevod značenja El-Mumtehina, 10.)
Rekao je uvaženi komentator Kur’ana Se’adi, Allah mu se smilovao: „U sporazumu na Hudejbiji Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je sa mušricima dogovorio da im vrati one osobe koje dođu od njih muslimanima kao muslimani. Ovaj ugovor je bio opšte prirode i koji je obuhvatao i muškarce i žene. A što se tiče muškaraca, Allah nije zabranio Svome Poslaniku da ih vrati mušricima, kako bi izvršio postavljeni uvjet u sporazumu i upotpunio sporazum koji je bio od najvećih koristi i interesa. A kada je bilo u vraćanju žena mušricima puno zla, Allah je naredio mu’minima kada im dođu mu’minke – muhadžirke i posumnjaju u iskrenost njihovog vjerovanja, da ih ispitaju sa onim sa čime će se ispoljiti njihova iskrenost, kao što je teška zakletva. Jer je moguće da njihove zakletve ne budu iskrene, pa su možda učinile hidžru radi muža, mjesta ili nečega drugoga od dunjalučkih ciljeva. Pa ukoliko se ovaj opis (neiskrenost u zakletvi) obistini u njima, onda se moraju vratiti ispunjavajući uslove sporazuma, s tim da se ne desi zlo. A ukoliko ih ispitaju i nađu ih iskrene ili to saznaju bez ispita, neće ih vraćati nevjernicima jer “one njima nisu dopuštene, niti su oni njima dopušteni”, pa je veliko zlo u njihovom vraćanju i zbog toga mu je islam pridao pažnju. Ali isto tako islam pridaje pažnju uslovima u sporazumima, tako što je naredio da se njihovim muževima dadne ono što su utrošili na njih od mehra i što ih slijedi kao nadoknada za isto.” (Tefsir Se’adi)
PRIMJER VJERNICAMA
Rekao je Uzvišeni Allah kako stoji u prevedenom značenju ajeta: “A onima koji vjeruju – Allah kao pouku navodi ženu faraonovu, kad je rekla: ‘Gospodaru moj, sagradi mi kod Sebe kuću u Džennetu i spasi me od faraona i mučenja njegova, i izbavi me od naroda nepravednog!’ Merjemu, kćer Imranovu, koja je nevinost svoju sačuvala, a Mi smo udahnuli u nju život i ona je u riječi Gospodara svoga i knjige Njegove vjerovala i od onih koji provode vrijeme u molitvi bila.” (Prijevod značenja Et-Tahrim 11-12).
Uzvišeni Allah u prethodna dva ajeta je naveo onima koji vjeruju primjer dvije žene vjernice, čija bi poruka bila da mu’minu ne šteti suživot i miješanje za kjafirom ukoliko ima potrebu za tim i izvrši svoju obavezu. Kao što nevjerniku ne koristi blizina i suživot sa mu’minom. I žena faraona je izabrala lijep komšiluk prije odabira kuće, kad je rekla: “Gospodaru moj, sagradi mi kod Sebe kuću u Džennetu…“ I Uzvišeni Allah ju je opisao sa vjerovanjem u Njega i sa pokornošću Njemu, i da je zatražila od svoga Gospodara najuzvišenije stvari, i to ulazak u Džennet i blizinu Plemenitog Gospodara. Zamolila je da je Allah spasi od smutnje faraona i njegovih rđavih djela, i smutnje svakoga zulumčara. Pa Allah je uslišao njenu molbu i živjela je sa potpunim vjerovanjem, postojanošću i spasom od smutnji. Zbog toga je rekao Poslanik,sallallahu ‘alejhi ve sellem: “Upotpunili su mnogi od ljudi (u svim plemenitim osobinama kao što je dobročinstvo i bogobojaznost), a nisu upotpunile od žena osim Merjem kći Imranova i Asija kći Muzahima. A prednost Aiše nad ostalim ženama je kao prednost popare-potkriže nad ostalom hranom.” (Buhari, 3769; Muslim, 2431-20; Šerhu Muslim Nevevi.) Merjema, kćer Imranova, koja je nevinost svoju sačuvala od bluda, zbog njene potpune vjere, čednosti i čestitosti. “A Mi smo udahnuli u nju život”, tako što je Džibril “punhuo” u džep njenog ogrtača i tako je nastao Isa sin Merjemin, ‘alejhisselam, plemeniti poslanik i veliki “gospodin”. “I ona je u riječi Gospodara svoga i knjige Njegove vjerovala”, sa ovim riječima je opisana sa “znanjem” i “spoznajom”. I vjerovanje u knjige povlači sa sobom spoznaju onoga sa čime nastaje vjerovanje, a to se ne dešava osim sa znanjem i djelom, pa je zbog toga Uzvišeni rekao: “i od onih koji provode vrijeme u molitvi”, tj. pokorni Allahu i koji ustrajavaju u Njegovoj pokornosti sa strahom i strepnjom. U prethodnim riječima je opisana sa potpunim znanjem, jer je ona, Allah bio sa njom zadovoljan, bila uvijek ona koja je istinu govorila a osobina “uvijek istinu govoriti” znači potpuno znanje i djelo.“ (Tefsir Ibnu Kesir, Se’adi, Šenkiti)
