Takođe, Uzvišeni kaže: “Onome ko bude želio nagradu na onom svijetu -umnogostručit ćemo mu je, a onome ko bude želio nagradu na ovom svijetu, dat ćemo mu je, ali mu na onom svijetu nema udjela.”(Prijevod značenja Eš-šura, 20)
Pored iskrenosti u djelu, ono pored toga mora biti i u skladu sa Kur’anom i Sunnetom Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i bez ova dva uvjeta djelo neće biti primljeno kod Uzvišenog Allaha.
što se tiče ihlasa, on u šerijatskoj terminologiji znači: Da čovjek svojom pokornošću želi samo Allaha i Njegovo zadovoljstvo i da mu ne pripisuje nikoga od Njegovih stvorenja, te da ništa od ibadeta ne radi zbog nekog od ljudi. Takođe, ihlas je: Odstranjivanje svih nečistoća i nedostataka u cilju približavanja Allahu, ‘azze ve dželle. To znači čišćenje srca od svih poroka i nečistoća, bilo malih ili velikih, tako da u njemu ostane samo cilj približavanja Allahu, subhanehu ve te’ala, i u njemu ne bude drugi podsticaj osim toga.
Prenosi se da je Ebu-Umame, radijallahu ‘anhu, rekao: “Allahovom Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je došao neki čovjek i upitao ga: ‘šta misliš za čovjeka koji se bori zbog nagrade i spomena?’ Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je odgovorio: ‘Nema ništa od toga.’ Čovjek je ponovio pitanje tri puta, a Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je odgovarao: ‘Nema ništa od toga.’ Potom je kazao: ‘Allah ne prima nijedno djelo osim ono koje je je urađeno iskreno u ime Njega i kojim se želi Njegovo lice…’ ” (Hadis bilježi En-Nesai sa dobrim senedom – lancem prenosilaca)
Nagrada za djelo se neće postići osim sa nijetom koji je fard u svakom djelu, shodno Allahovim, subhanehu ve te’ala, riječima: “Zato se klanjaj samo Allahu, iskreno Mu ispovjedajući vjeru, iskreno ispovjedanje vjere dug je Allahu.” (Prijevod značenja Ez-Zumer, 2-3.) I riječima Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: “Zaista se djela cijene samo prema namjerama i zaista će svaki čovjek dobiti samo ono što je naumio svojim djelom, pa ko bude hidžru učinio u ime Allaha i Njegova Poslanika, njegova hidžra je Allahu i Njegovu Poslaniku, a ko bude hidžru učinio radi materijalne dobiti, ili zbog žene da bi je oženio, njegova hidžra je za ono za šta ju je naumio.” (Muttefekun ‘alejhi)
što se tiče Poslanikovih, sallallahu ‘alejhi ve sellem, riječi: “Zaista se djela cijene samo prema namjerama …“; to znači da ispravnost djela koja su u skladu sa Sunnetom zavisi od ispravnosti nijeta. A riječi: “i zaista će svaki čovjek dobiti samo ono što je naumio svojim djelom”; znače da je nagrada za učinjeno djelo onome ko ga je učinio prema ispravnim namjerama koje obuhvati u jednom djelu. što se tiče riječi: “pa ko bude hidžru učinio u ime Allaha i Njegova Poslanika njegova hidžra je Allahu i Njegovu Poslaniku, a ko bude hidžru učinio radi materijalne dobiti, ili zbog žene da bi je oženio, njegova hidžra je za ono za šta ju je naumio”; on, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nam je, nakon što je ustanovio ovo pravilo, spomenuo primjer za djela koja su naizgled jednaka (hidžra), ali se razlikuju u svojoj suštini.
Nema sumnje da je nijet taj na čijim osnovama određujemo djelo, što vidimo takođe iz hadisa kojeg prenosi Ebu-Hurejre od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: “Allah ne gleda u vaša tijela i imetak, ali gleda u vaša srca i vaša djela.” (Muslim i ibn-Madže)
Od Sehla b. Hunejfa se prenosi da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: “Ko bude od srca tražio šehadet od Allaha, Allah će mu dati stepen šehida pa makar umro na postelji.” (Muslim, Et-Tirmizi i dr.)
Od Ibn-Abbasa, radijallahu ‘anhuma, se prenosi da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kazao: “Allah je zapisao dobra i loša djela a zatim to pojasnio, pa ko je htio da uradi dobro djelo ali ga nije uradio, Allah mu upiše čitavo dobro djelo, a ko ga je htio uraditi i uradio ga, Allah mu upiše deset dobrih djela ili uveća sedamstotina puta i više. Ko je htio da uradi loše djelo ali ga nije uradio, Allah mu upiše čitavo dobro djelo, a ko je htio da uradi loše djelo i uradio ga, Allah ga upiše kao jedno loše djelo.” (Muttefekun ‘alejh)
Jedna te ista stvar nijetom, tj. namjerom, postaje ibadet, dok bez nje bude adet (običaj). Naprimjer, boravak u mesdžidu, ako bude sa namjerom itikafa i traženja znanja, onda se on smatra ibadetom, a ako bude sa namjerom spavanja i rashlade onda je to običaj. Takođe, ispravnim nijetom i njegovim pridržavanjem u svim djelima običaj prelazi u ibadet, pa hrana i piće, intimni odnosi, spavanje i ostala djela prelaze u ibadet, kada se to podredi zikru i Sunnetu Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem.
En-Nevevi, rahimehullah, u komentaru hadisa: “i u intimnom odnosu jednog od vas, ima sadaka” (Muslim, Ebu-Davud i dr.); kaže: “U ovome je dokaz da ono što je dozvoljeno (mubah) iskrenim nijetom prelazi u pokornost Allahu. Tako, intimni odnosi postaju ibadetom ako time čovjek želi ispunjenje prava svoje supruge te ophođenje s njom na lijep način, kako to Uzvišeni Allah naređuje. Takođe, ako time želi dobro dijete, ili da učini sebe i svoju ženu čednim, te da ne bi gledali u haram ili razmišljali o njemu, i ostalo mimo toga od dobrih namjera.” (Sahih Muslim bišerh En-Nevevi, 7/ 92)
Iskrenost u nijetu je uzrok uspjeha i na ovom svijetu i na Ahiretu. Suprotno tome, ako čovjek ima loš nijet on time gubi dobro djelo i nagradu za njega, te još ima i kaznu na Sudnjem danu.
En-Nevevi, komentarišući hadis Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kojeg prenosi Muslim u svome “Sahihu”, o borcu, učenjaku i darežljivom čovjeku, koji su svoja djela radili s lošom namjerom, a zbog čega su uvedeni u vatru, kaže: “Njihova kazna je stoga što su ta djela radili zbog nekoga drugog, a ne radi Allaha, a njihov ulazak u vatru je dokaz da je zabranjeno nešto raditi kako bi se time prikazalo pred ljudima, te za žestinu kazne zbog takvih djela. Takođe, to je dokaz da u svemu treba imati iskren nijet, a Uzvišeni Allah kaže: ‘A naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da mu iskreno kao pravovjerni, vjeru ispovjedaju’ (Prijevod značenja El-Bejjina, 5) Sve uopćene predaje koje su došle o nagradi šehida i vrijednosti džihada odnose se na onoga koji iskreno ide u džihad, želeći samo Allahovo zadovoljstvo, a takođe pohvala za učenjake i one koji troše na Allahovom putu, vrijede samo za one koji to rade iskreno u ime Allaha.” (Sahih Muslim bišerh En-Nevevi, 13/50-51)
Koliko je samo djela u koje čovjek ulaže svoj trud, a vara se u njima, jer nije spoznao gdje je greška. Od jednog od takvih se prenosi da je uvijek klanjao u prvom safu, ali je jednog dana zakasnio pa je klanjao u drugom safu. Spopade ga stid od ljudi jer su ga vidjeli u drugom safu i spozna da je njegova radost i punoća srca zbog namaza u prvom safu bila zbog mišljenja ljudi o njemu. Ovo je vrlo složeno i neprimjetno, tako da se djela vrlo teško oslobađaju ovih stvari i mali je broj onih koji to primjećuju, osim kome Allah, subhanehu ve te’ala, da uspjeha u tome.
Stoga je rečeno: “Čišćenje nijeta (namjera) za one koji čine djela je teže od svih djela.” Takođe, El-Fudajl je kazao: “Ostavljanje djela radi ljudi je licemjerstvo, djelo radi ljudi je širk, a ihlas je: da te Allah sačuva u tome!”
Trebamo znati da se nijet mora učiti na što ukazuju riječi zabilježene od Es-Sevrija, rahimehullah, da su se podučavali nijetu kao što su se podučavali djelu, iz čega zaključujemo da je nijet jedan od ogranaka znanja. Jahja b. Ebi-Kesir je rekao: “Naučite nijet, jer on je značajniji od samog djela.”
