Prenosi Abdullah ibn Mes’ud, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neće ući u Džennet onaj u čijem srcu bude koliko i trun oholosti.” Na to neki čovjek reče Poslaniku, sallahu alejhi ve sellem: “Zaista , čovjek voli da mu njegova odjeća i obuća budu lijepi.” Kaže Poslanik, sallahu alejhi ve sellem: “Allah je lijep i voli ljepotu, oholost je odbijanje istine i potcjenjivanje ljudi.”
Muslim (1/93)
Hadis govori o podsticanju na čistoću, o zabrani oholosti, izdizanju iznad ljudi, omalovažavanju ljudi, i odbacivanju i negiranju istine iz umišljenosti i oholosti. Oholost može biti unutrašnja i vanjska. Unutrašnja oholost je narav u duši, njoj naziv oholost više priliči. A vanjska oholost su djela koja se fizički ispoljavaju i ona su plod te naravi. I kada se ta djela ispolje, kaže se oholo se ponaša, a kada su skrivena kaže se oholost. Pa kod koga se nađe oholo ponašanje i unutrašnja oholost zaslužuje prijetnju. Muslimanu priliči da osjeća odvratnost prema ovom prezrenom svojstvu, da se prisjeća da što god je blagodati kod njega da je to od Allaha i da osobina oholosti ne priliči nikome osim Onome kome pripada gordost i veličanstvo, slavljen je On i Uzvišen. Međutim, nije od oholosti dozvoljeno uljepšavanje i sređivanje. Ono je pohvalno u islamu, po prirodi lijepo i u njemu je ispoljavanje Allahovih blagodati koje je podario robu. Zaista, Allah voli da gleda trag Svoje blagodati na Svom robu. A ujedno, uljepšavanje se podudara sa onim što Uzvišeni Allah voli, jer Allah je lijep i voli ljepotu.
